Zašto su djevojčice Milena i Nevena dodijeljene ocu?

 

Je li vaše dijete ikada ostalo vani duže od predviđenog? Je li se ikada dogodilo da ste ga negdje u gužvi na tren izgubili iz vida? Kako ste se osjećali?

Možda vam je poznat taj osjećaj straha i užasa kada na tren ne znate gdje vam je dijete, ili kada čujete da je negdje neko dijete ozlijeđeno, oteto, odvedeno, da se pojavio neki slučaj gdje neki čovjek poziva dijete u kombi. Sada probajte zamisliti kakav je to osjećaj kada više od godinu dana ne znate gdje su vaša djeca, ne znate kako su, što misle, što proživljavaju, a znate da su odvedeni negdje daleko od vas, protiv svoje volje. To se dogodilo Mileni i Neveni Ilić, djevojčice su naprosto otete, nema drugog naziva za to, jer kada je netko protiv svoje volje negdje odveden i ne dopušta mu se da se ikome javi, onda je to otmica.

Njihova je slabost to što su male, imaju 9 i 10 i pol godina, nisu su mogle suprostaviti, a po odluci suda po presudi su prepuštene na starateljstvo ocu, Stanimiru Iliću, dok je majka dobila pravo da ih viđa svaki drugi vikend i jednom tjedno po 2 sata, te je dobila pravo na redovan telefonski kontakt s djecom. Otac nije ni to ispoštovao, u svakoj prilici je onemogućavao ili zagorčavao viđanje i kontakt djece s majkom. Zboga toga je i osuđen na uvjetnu kaznu od godine dana, što znači da ako u tom roku ponovi isto krivično djelo, odnosno, onemogućava viđanje djece s majkom, onda je počinio krivično djelo za koje mora odslužiti kaznu. No, kada je ta uvjetna kazna stupila na snagu, on je djecu odveo izvan BiH čime je onemogućio viđanje majke s djecom – dakle, ponovio je krivično djelo. Je li podignuta optužnica? Nije….

Oni koji znaju Nevenu i Milenu, znaju da je njihova želja bila da žive s majkom, to ne samo da su govorile, već su izjavile u svojim pismima koje su predale školi. Njihove želje nije nitko uvažio.

Sud ih je dodijelio ocu jer je u to vrijeme majka radila, a on je kao legionar stranaca u penziji stalno bio kod kuće i imao je veliku penziju. Smatrali su da je bolje da su s ocem jer je on kod kuće, a majka radi. Osim toga, u obzir su uzeli i izjave djevojčica, odnosno, jednu verbalnu izjavu i jednu neverbalnu. Treba istaknuti da su djeca u to vrijeme imala 5 i 6,5 godina, kako su njihove izjave uopće mogle biti uzete u obzir? To je kao kada pitate malo dijete : voliš li više mamu – ono će reći da, ili, ako pitate: voliš li više tatu, ono će reći da. Jednostavno, djeca su tada bila premala da bi se njihove izjave mogle uzeti kao relevantne. To je napisala sudska vještakinja, koja je u drugom postupku ODBILA vjestačenje, jer navodno nema djece. Naravno da je odbila, kada je u svome nalazu napisala da oba roditelja trebaju biti prisutna u životu djece, a otac, kome je Sud po njenom nalazu dao djecu, oteo je djecu i počinio je krivično djelo. Treba i napomenuti da psiholog i pedagog Centra za socijalni rad Brčko tvrde da su se djeca u Centru Brčko izjasnila suprotno napisanom u nalazu sudskoj vještaka, ali radnici centra Brčko nisu htjeli izlagati djecu reviziji vlastitih odluka, očigledno postujući etiku i dječja prava, te su napisali da se djeca zbog dobi i spola dodjeljuju majci.

Kada je majka dala otkaz da to ne bi bio uvijet da nije s djecom, tada je sud žalbu na presudu odbio uz obrazloženje da se majka ne može brinuti o djeci jer – ne radi. Sve te presude su donesene unatoč suprotnom mišljenju centara za socijalni rad, koja su bile u korist majke. Očito je da je u presudama bilo i drugačijih utjecaja….

Od tog dana majka ne radi, zbog njegovih priča i objeda nije nigdje uspjela naći posao, ometao ju je na tadašnjem poslu, o čemu postoji i pisani dokaz u vidu prijave policiji. Također, otac djece je majci ukrao dnevnike koje je pisala od ’87 kao i diplome i dokumente o čemu također postoji pisani trag prijave na policiji. Osim toga, ako i nađe posao, na sudu će opet reći da djecu ne može dobiti jer radi, pa opet ista priča. Iz istog razloga i ne plaća alimentaciju, jer nije zaposlena.

U svakom slučaju, mišljenja djece i psihološki profil oca nije nitko uzeo u obzir, jer da jeste, djeca danas ne bi bila negdje daleko, bez ikog svoga, bez majke i bez kontakta sa svojom obitelji. Djeci je totalno onemogućen kontakt s majkom.

Pitamo vas – smatrate li da je odgovoran roditelj onaj koji svojem djetetu brani viđanje i kontakt s drugim roditeljem? Je li to ljubav – kada djetetu onemogućava kontakt i viđanje s drugim roditeljem, je li to poštivanje djeteta, je li to uvažavanje njegovih potreba i želja? I – što rade institucije po tom pitanju? Odgovor je ništa – evo ništa, već 14 mjeseci.

Djevojčice ipak mogu odrasti u zdrave osobe, samo im je potrebna ljubav i sigurnost, potreban im je dokaz da ih netko voli, traži i treba, da ih njihova majka voli i da nikada neće odustati od toga da ih nađe. Stoga vas molimo – pomozite da vijest da ih tražimo dođe do njih, da im da nade i snage da izdrže sve te silne procedure koje slijede takozvana prava djece iz raznih konvencija…..

Sva su djeca – naša djeca, svi oni trebaju mir, ljubav i razumijevanje, stoga uložite dio svog vremena u Nevenu i Milenu, pomozite im….

Hvala!

 

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

Oglasi