Roditeljska otmica: ispovijest djeteta – žrtve

 

Roditelj – otuđitelj je onaj koji tijekom razvoda ili nakon razvoda onemogućuje djetetu normalan kontakt s roditeljem s kojim dijete ne živi. On također drugom roditelju djelomično ili u potpunosti uskraćuje kontakte s djetetom, pri čemu želi kazniti bivšeg partnera, a ovim činom zapravo najviše štete nanosi svom djetetu. Na žalost, i Nevena i Milena Ilić žive ovakvim životom, odvojene od majke, bez ikakvog kontakta. Kako li su, to ne zna nitko. Kako bi mogle biti možda će dočarati ova pretužna istinita ispovijest osobe koja je prošla kroz ovaj pakao:

“Ne postoje pobjednici, kada je u pitanju roditeljska otmica. Svatko gubi, osobito djeca. Mene je oteo moj otac kada sam imala 4 godine, i to je trajalo punih14 godina. Tih sam godina živjela u bijegu, skrivajući se, u strahu. Živjeli smo po autobusima i putovali smo kroz 3 zemlje i 34 države, sve kako bismo pobjegli od majke koja me voli. Morala sam se odijevati poput dječaka, bojati kosu različitim bojama, moliti za novac i hranu, promijeniti ime i identitet mnogo puta. Nisam puno išla u školu ili živjela na jednom mjestu jako dugo, a također sam bila izložena neprimjerenim i opasnim situacijama. Bio je to život straha i beskućništva.

Kao vrlo malo dijete, vjerovala sam da je moj otac učinio ono što je učinio, jer me volio. Kao razlog zašto majka nije s nama je naveo da joj nije stalo do mene i da je loša osoba. Budući da sam bila jako mala, ubrzo sam počela zaboravljati njeno lice, njezin glas, sve. Moja je majka ubrzo postala bezlični stranac koji me želi odvesti daleko od svega što je postalo poznato. Pomagala sam ocu u skrivanju, doživljavala sam ga kao svog junaka. Kao i većini djece, draže mi je bilo poznato od nepoznatog, čak i ako je to poznato bilo nasilno i grozno.

Tek kada sam malo odrasla, počela sam gledati stvari drugačije. Prema stvarima koje je rekao i učinio moj otac, počela sam shvaćati da njegovi razlozi za moju otmicu nisu imali nikakve veze s mojim dobrobiti. Moja teta, sestra mog oca, mi je rekla da je smatrala da moj otac nije u pravu kada je učinio to što je učinio. Rekla mi je da je moja mama bila odgovoran roditelj pun ljubavi, i da je željela najbolje za mene, te da je željela da imam dobar odnos s tatom, i da sam prije otmice provela gotovo jednako vremena s njim kao i s njom. Moja teta je također rekla da je moja majka došla u njenu kuću plačući, moleći ju da samo sazna da sam živa i da sam dobro. To me stvarno dirnulo.

Još jedna stvar koja me je navela da ponovno razmislim o svojoj otmici je činjenica da je moj otac ranije oteo i drugu svoju djecu, iz prvog braka – dva od tri sina, moju polubraću. (Moja majka je bila njegova druga supruga, i nije znala da je oteo dječake. Dobio je skrbništvo nad njima od strane Europskog suda, korištenjem krivotvorenih isprava navodeći da njihova američka majka ne želi skrbništvo nad njima.) Čini se da je to način na koji se on bavio svojim frustracijama, i to me navelo da pomislim da je to što je meni učinio imalo manje veze s mojom zaštitom od onoga što sam navedena da mislim. Kao tinejdžerica sam se gotovo uništila, i emocionalno i fizički. Osjećala sam se izdanom od onih koji su me trebali voljeti i zaštititi me, i moj se svijet raspao.

Uspjela sam pronaći svoju majku kad sam imala gotovo 18 godina. Bio je to iznimno bolan ponovni susret, jer je jedan dio mene očajnički želio vjerovati da je to što je moj otac napravio bilo opravdano. Bilo mi je gotovo previše bolno da vjerujem drugačije. No ja sam željela istinu. Nazvala sam svoju majku prije mog 18. rođendana, i kratko nakon toga smo se srele. Moja bol nije nestala s kontaktom s mojom majkom, divnom osobom. (Uporno sam pokušavala pronaći nedostatke kod nje koji bi opravdali postupke mog oca, ali nije ih bilo. Ona jest divna.) Morala sam shvatiti tko sam, odakle dolazim i kamo idem. Trebalo je proći mnogo godina kako bih ponovno uspostavila odnos s majkom, pomirila se sa svojom prošlosti, i kako bih naučila vjerovati u sebe, u druge i u svoje viđenje svijeta.”

Tekst u originalu možete vidjeti ovdje.

Svi vi koji ste ikada možda pokušali na bilo koji način opravdati oca djevojčica – Stanimira Ilića, pokušajte prije svega shvatiti da svako dijete na svijetu ima svako pravo na normalan kontakt s roditeljem s kojim ne živi. I nitko nema prava to uskratiti djeci, ni institucije a pogotovo ne roditelj s kojim dijete živi – htjelo, ne htjelo. Ako vam to promišljanje ne pomaže, onda ponovno pročitajte ovu ispovijest.

Mi nećemo nikada odustati od Milene i Nevene, ne samo majka, već i majčina obitelj i prijatelji. Vjerujemo da one znaju da ih tražimo, zato smo toliko uporni u objavama u javnosti, jer je to jedini način da saznaju pravu istinu – da ih majka voli i da ih nije napustila, te da ih traži i da nikada neće odustati. A njih dvije rastu, i imati će štošta ispričati. Na žalost, bit će puno tuge u tim pričama. Bit će i puno bolne istine…ali ljubav, prava ljubav, istinska ljubav uvijek pobjeđuje i sve liječi!

Milena i Nevena – VOLIMO VAS BESKRAJNO!!! ❤ ❤

 

Facebook: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

Oglasi