Detalji s ročišta u Francuskoj održanog 17.03.2015.

 

Nakon dvije godine potrage za djevojčicama Nevenom i Milenom, konačno je 17.03.2015. održano ročište na sudu u Tarbesu, u Francuskoj, gdje se one nalaze i gdje se treba donijeti rješenje o kontaktu između majke i djevojčica. Majka Sanja je zbog ovoga proputovala 4000 km, da bi prisustvovala ročištu i izborila se za svoja prava i prava djevojčica. Presuda se očekuje za 15-tak dana, a što se sve zbivalo na sudu, prenosi majka Sanja svojim riječima:

Ovo je treći put da ja, kao majka, regulišem vidjanje sa djecom, svaki put pred drugim Sudom, viđanje i kontakt koji mi je garantovan po Presudi o razvodu, što će reći, da mi RODITELJSKO pravo NIJE oduzeto. Otac (tj. njegov advokat) je Sudu predočio DRUGOSTEPENU Presudu razvoda, u kojoj nije bilo ni riječi o vidjanju, nego je bilo riječi o starateljstvu.

Takođe je francuskoj Ambasadi u Sarajevu predočena ta drugostepena Presuda, i francuska Ambasada je pomogla svojim dopisima ocu da izađe iz BiH i da upiše djecu u školu u Francuskoj, bez moga potpisa. Francuskoj ambasadi nije predočeno Rješenje o viđanju i kontaktu. Otac je takođe izjavio fr. ambasadi da sam mu ja prijetila i htjela da ga ubijem te da je to razlog njegovog odlaska iz BiH. I te su izjave uzete u obzir, iako ničime nisu argumentirane, niti su te prijetnje postojale. Treba istaknuti da ovo znači da je francuska ambasada direktno učestvovala u otmici djece i za to je odgovorna. Ukratko, u Francuskoj je predstavljena ista priča, sa istim razlogom bijega.

Mnogi me pitaju da li sam vidjela bivšeg kad sam bila u Tarbesu? Jesam. Vidjela sam ga na ulazu u zgradu Suda (kada je pozdravio mog zeta, sa ‘bonjour’, meni se nije obraćao), i prisustvovao je ročištu, rekao jednu rečenicu i u toj jednoj rečenici izrekao laž, da smo se vjenčali 2002. (a vjenčali smo se 2003.). Mnogi me pitaju da li sam nešto osjetila. Ne, nisam. Nisam čak ni bijes osjetila. Za bijes treba energija, a otac koji je u stanju oteti djecu, ne zaslužuje da se prema njemu bilo šta osjeti. On je za mene vakuum, broj, slučaj.

Na samom ročištu sam doživjela pljuvanje i živih i mrtvih, mahanje rukama njegovog advokata meni ispred nosa, galamu, urlanje, isto od strane njegovog advokata i demonstrativno napuštanje sudnice, nakon što je sutkinja pitala u kojem vremenskom intervalu mogu dolaziti da vidim djecu. Tada je sutkinja i završila sudjenje, a ja sam plakala u sudnici, jer mi nije bilo dozvoljeno da vidim djecu ni na pola sata. Kada je ušao Security, pretpostavljam zbog galame, njegov advokat nije sjedio, stajao je i galamio (za njega ne znam, nisam ni obraćala pažnju na njega), ja sam sjedila na stolici i plakala, papiri koje sam držala su mi ispali na pod. Oni su izašli iz sudnice prije nas, a nakon što me je moj advokat smirivao i pokupio papire koji su mi ispali na pod, izašli smo i mi.

Sada, kada radim rekonstrukciju tog ročišta, zaključujem da i dalje cilj oca NIJE da mi uredimo odnose u vezi uspostavljanja kontakta djece s majkom, nego mu je cilj bio da isprovocira mene, kao i do sada. Do kada će OTAC koji ima STARATELJSTVO nad djecom da radi provokacije, umjesto da radi na dobrobiti djece, vidjet ćemo.

Otišli smo u kancelariju advokata i advokat je savjetovao da ne idem u školu, jer bi to bivši prijavio policiji, bolje da sačekamo Presudu, koja bi trebala biti za 15-20 dana. Opet sam počela plakati, a advokatica je rekla da moj zet (koji govori francuski jezik, srećom) može odnijeti poklone u školu i zamoliti direktore škola da uruče poklone djeci, uz napomenu direktorima da majka čeka Presudu Suda. U koju školu djeca idu, saznali smo u papirima priloženim na Sudu od strane očevog advokata, priložene su đačke knjižice. Tako je i bilo, pokloni su uručeni direktorima.

Znači, nisam se sa djecom ni čula ni vidjela, čekam Presudu suda u Tarbesu. Direktor Milenine škole je uspostavio kontakt sa mnom i rekao “obzirom da vama roditeljsko pravo nije oduzeto, ja sam dužan po Zakonu da vas informišem o tome kakvo je vaše dijete u školi. Milena je dobra učenica, govori francuski bez akcenta, govori i engleski, dobra je u svim predmetima i aktivna je u sportu.”

Od direktora škole u koju ide Nevena također očekujem sličan odgovor i kontakt, jer je i on po Zakonu dužan da mi dostavi iste informacije u vezi Nevene.

Ovo je VELIKI korak za mene i za sve nas koji godinama tragamo za djecom. Sada sa sigurnošću znamo gdje su, znamo da su žive i zdrave, znamo da idu u školu i što je najvažnije, sada smo sigurni da djevojčice znaju da njihova mama traga za njima, da ih voli, da ih nije napustila. To su bile prioritetne informacije, za kojima smo tragali dvije godine, a NIKO do juče, 24.03.2015, meni kao majci, nije dostavio informaciju o djeci. Osim toga, sada su i direktori škola OBJEKTIVNO upoznati s činjenicama oko Nevene i Milene, jer su do sada samo imali jednostrane, subjektivne izjave oca.

Milena i Nevena su uz moje poklone njima dobile i pisma od bake i svojih malih rođaka, što ih sigurno jako raduje, ako im otac sve to nije bacio, kao i inače.

Ostaje da sačekamo Presudu i da vidimo kako dalje.

VELIKO HVALA SVIMA KOJI SU MI OMOGUĆILI DA SE POJAVIM NA SUDU U TARBESU, JER DA NISAM OTIŠLA NA TO ROČIŠTE, NE BIH SAZNALA NIJEDNU OD INFORMACIJA KOJE SAM NAPISALA.

 

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

Oglasi