Istinita ispovijest djeteta – žrtve roditeljske otmice

 

Najgori zločin je zločin prema djeci u bilo kojem obliku, a od njih je možda najgori onaj koji počine roditelji prema djeci, jer su roditelji prvi oni koji bi trebali zaštititi svoju djecu i ne nauditi im ničime. Roditeljske otmice zbog osvete drugom roditelju spadaju u sam vrh zlodjela koja jedan roditelj može napraviti svojem djetetu.

Na ovim ćemo stranicama iznositi istinite ispovijesti djece koja su proživjela ovakve nemile događaje kako bi pokušali podignuti svijest ljudi i kako bi utjecali na javnost da se pokrene pritisak na institucije koje su u većini slučajeva vrlo spore u reagiranju. Nešto se mora promijeniti, djecu moramo zaštititi, nitko nije vrijedan dječjih suza i boli!

Ovo je istinita priča jedne djevojčice, Rachel, koju je otac oteo kada je imala 4 godine i odveo od majke koja je nakon razvoda dobila starateljstvo. Ona priča kako dugo nije shvaćala zašto mama nije s njima, a o tome se počela pitati ozbiljnije kada je napunila 10 godina i kada su je počele zanimati stvari o kojima djevojčice te dobi pričaju s majkom. Njena majka je pokušavala stupiti s njom u kontakt, ali nije mogla iz Amerike doći na Filipine po nju jer je dobila upozorenje da će je ubiti. Otac se osigurao da bude tako i djevojčicu su čuvali tjelohranitelji.

Jednom je naišla, kada oca nije bilo kod kuće, na jedno pismo za nju i unutra je bio mamin broj. Djevojčica je nazvala i rekla – mama? Mama je zaplakala i u to je ušao otac pa je brzo poklopila. Uskoro su počela i fizička maltretiranja, otac ju je kažnjavao i tukao, ponekad nije ni mogla sjediti na stolici od bolova.

S 13 godina je uspjela stupiti s majkom u kontakt, preko tražilica je uspjela naći njezinu mail adresu, otac je to saznao, no nije reagirao. Ona danas misli da se otac zapravo plašio.

Jednog dana se odlučila na bijeg, morala je od svog mjesta doći do američke ambasade i ponijela je samo osobnu iskaznicu. U ambasadi su joj odmah pomogli i pozvali su majku, koja ju je u Americi dočekala na aerodromu. Susret je bio nevjerojatan, sjeća se jako puno suza….

Rachel danas ima 23 godine, i kaže da još uvijek uspostavlja odnos s majkom, dodaje da je to težak proces, ali da nastoje zajedno to izgraditi. Za oca kaže da se još uvijek zna probuditi usred noći vrišteći od straha zbog svega što se dogodilo, ali da je tješi činjenica da otac ne smije kročiti na tlo Amerike jer bi zbog otmice završio u zatvoru, i to joj je najveća utjeha.
Kaže da je ocu oprostila, da nije imala snage za to, ali da je uspjela samo zbog svoje vjere koja joj to nalaže.

Na pitanje kako se osjeća nakon svega kaže da ne zna što da odgovori – da boluje od PTSP-a, i da se stalno propitkuje u vezi samopoštovanja. Radi na mnogo svojih problema no ističe da je zbog ovoga što je proživjela sigurno postala bolja osoba, uvijek stane na stranu potlačenih i ne podnosi zlostavljanje bilo koje vrste. Jednostavno, bila je prisiljena postati zrela osoba prije svog vremena.

Roditeljske otmice su jako učestala pojava i način na koji pojedini roditelji, poput Stanimira Ilića, oca Nevene i Milene, nezrelo rješavaju svoje frustracije preko djece. Zbog ovoga ispaštaju najviše djeca i sve to ostavlja trajne posljedice na njihovu psihu. Nadajmo se da će djevojčice Nevena i Milena biti dovoljno jake da izdrže sve ovo i da će uspješno izrasti u zdrave osobe, a u tome će im sigurno pomoći kontakt s majkom koji će, prije ili kasnije, uspostaviti.

Za Milenu i Nevenu i njihova prava ❤ ❤

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

 

Oglasi

Zašto se netko nakon toliko vremena patnje sjetio uzeti izjave djece i zašto nas to brine?

 

Nakon ročišta o načinu viđanja s djevojčicama Nevenom i Milenom, koje se održalo 17.03. 2015., majka Sanja je dobila obavijest da će se presuda donijeti 05.05.2015. Na žalost, vijesti o tome smo danima čekali da bi stigla nova obavijest – naime, donošenje presude se odgađa jer će se saslušati djevojčice Milena i Nevena.

Prema nalogu Suda u Tarbesu (Francuska), Milena i Nevena će biti saslušane 29.05.2015, a ponovno ročište o održavanju kontakta majke i djece, na kome bi bilo poželjno da se pojavi i majka Sanja, je zakazano za 23.06.2015.

E sada, zašto se netko nakon toliko vremena patnje sjetio uzeti izjave djece i zašto nas to brine? Kao prvo, prijedlog je došao od suprotne strane, kao odgovor na tužbu. Prijedlog je došao iz dva razloga, jedan je što Stanimir Ilić čini sve kako bi odugovlačio i pokušava se uloviti i za najmanju slamku, a drugo je što će kao i do sada, pokušati manipulirati djevojčicama.

Njih dvije će ovim činom biti izložene ogromnom pritisku, jednakom onom kada djeca trebaju birati koga više vole i s kim žele biti, a jednako vole svoje roditelje. Bit će izložene i očevim manipulativnim psihičkim ucjenama, tipa onoga kako im je uvijek govorio “tata će umrijeti bez vas” i tko zna čemu sve još.

Majka Sanja ih nije htjela ovome izlagati, jedino što je željela jest da joj se omogući kontakt s djecom, koji joj pripada prema presudi iz BiH i koji je razuman i logičan budući da joj nikada nije oduzeto roditeljsko pravo. Isto pravo pripada i djevojčicama.

Djevojčice će biti prisiljavane da kažu ono što otac želi, bez obzira na njihove želje i kako će one to sve podnijeti, samo nebo zna. Ne smije se zaboraviti da su njih dvije stvarno otete, nisu otišle svojom voljom, one su bile jasne u svojim pismima da ne samo da žele komunicirati s majkom, nego i da žele živjeti s njom. Nakon što su ta pisma predale školi, škola ih je predala Centru za socijalni rad Doboj, a Centar ih je – predao ocu i NITKO NIJE NIŠTA PODUZEO, a one su platile najveću cijenu – odvedene su od majke i svega što vole i poznaju. Dakle, izigrane su od svih koji su im trebali pomoći. Kako da one sada ikome vjeruju, kako očekivati da će reći ono što žele, ne razmišljajući o posljedicama?

Ovo je samo još jedna očeva smicalica, kako bi dobio na vremenu i osmislio nove korake, možda i novi bijeg, u neku drugu državu, i tako u krug. Uvijek je izlagao djecu, ne razmišljajući ni malo o njihovim željama i potrebama, niti o njihovom psihičkom stanju, što je svih ovih godina svojim postupcima ponavljao.

Imajući u vidu da su njih dvije kćeri jedne iznimno jake i hrabre žene, i znajući pouzdano što one zaista misle i žele i dan danas, želimo Neveni i Mileni poručiti da budu snažne i da uvijek govore samo istinu iz srca, bez obzira na sve, samo istinu. I ne sumnjamo mi ni malo u njih, samo smatramo da se na djecu vrši preveliki pritisak, koji apsolutno nije potreban. Sve je ovo potpuno nepotrebno, samo kada bi institucije radile svoj posao i postupale po slovu zakona.

Kako god bilo, mi prijatelji, obitelj i majka Sanja – mi ne odustajemo i idemo dalje!

Za Milenu i Nevenu i njihova prava ❤ ❤

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

Tužna istinita ispovijest i pismo podrške Neveni i Mileni

 

Jedna mlada čitateljica, čiji su osobni podaci poznati prijateljima majke Sanje, napisala je pismo za Nevenu i Milenu, u kojem je iznijela svoje osobno tužno iskustvo s vlastitim ocem. Napisala je to kao podršku za djevojčice, kako bi im pomogla svojim iskustvom da izdrže sve ružne događaje koji su ih zadesili. Iako ne dijele potpuno istu sudbinu, sve tri imaju isto tužno iskustvo – samovolju i egoizam oca, bešćutnost i okrutnost u razdvajanju od majke.

“Drage naše devojčice!

Iako vas ne znam lično, kao ni vašu mamu Sanju, posle svega što sam videla i pročitala o vama i vašem nesretnom slučaju, imala sam potrebu da vam se obratim ovim pismom. U nadi i iskrenoj želji, da ćete sve te ružne događaje prebroditi lakše ako vam dam do znanja da niste bile jedine žrtve “podmuklih očeva”.

Borba za vama dvema traje dugo, ko zna koliko će još trajati. Sve što se događa, vaša mama i njeni prijatelji, prijateljice, rodbina i poznanici dele na vašoj stranici na Facebooku kao i na njihovim profilima.

Nadam se da ste jake, psihički više nego fizički. Devojčicama u tim godinama je potrebna mama, potrebna ljubav, pažnja, podrška, zaštita i normalno detinjstvo. Niko drugi vam nikada neće moći dati iskrene savete i ljubav kao mama. Ja to znam!

Moj otac je bio pripadnik jednog “tima” za kojeg me je sramota to reći! Mislio je da je sila, faca, Bog i batina, sejao je u mene strah i trepet. Nakon svih njegovih maštanja, stvarnost je osetio kada mu je “guzica ogladnila”. Nije mario za mene, za moju mamu. Brinuo je samo za sebe.

Jedinac je, kao što sam i ja jedinica. Naterao je mamu da povede mene i da se preselimo kod njegovih roditelja u drugi grad! Plakala sam kao kiša kad sam napuštala maminu mamu, najbitnije ljude u mom životu, Dedu, moju Bobiku, mog Legija, mog Džesika, američkog petla Rikija, moje drugare, moje sve! Da li su ga bolele moje suze?? Ma kakvi! On bi mene prodao u belo roblje da je mogao. Čak sam ubeđena da bih bila i silovana da nisam pobegla od njega!!! Često mi dolaze noćne more gde se branim od grdosije od 135kg!!!

Došli smo u taj drugi grad, u taj grad gde su izmešani narodi. U taj grad koji mi je narednih 12 godina svakodnevno donosio patnju, plač, udarce i napravio pakao od života. Reći ću vam samo da su njegove batine razdvojile moju divnu majku i mene u mojoj 9-oj godini. Otišla je da radi u inostranstvo da bi meni obezbedila sve da imam i da mi ništa ne fali nikada. Istina, imala sam sve, samo ne nju kraj sebe, ne njene reči utehe, njene zagrljaje kad mi je bilo najteže. Moj biološki otac i njegova mama su me terali da idem u baštu, u trgovine, podmiru, da ja plaćam račune, da kuvam, perem, čistim i služim. Tukli su me vojničkim kaišem kad god sam dobila 3 ili 4 u školi. A kada bih dobila 1 ili 2 ne daj Bože nikom da ikada doživi taj teror!

Mama je dolazila 2 puta godišnje kući, kad bi joj se završavale sezone. Ukupno 30 dana godišnje smo bile zajedno. Njima je svaki mesec slala od svoje plate 600-800€, a njoj bi ostajalo svega 200€. Ako bi nekada mesečno poslala manje, pretili su joj sa razvodom i da me nikada više neće videti neće.

Moj biološki otac (tako ga zovem jer za mene je odavno mrtav, samo nije sahranjen) nije radio ništa, samo je ležao, jeo, gojio se kao krme pred klanje, udarao mene i svakodnevno galamio. S vremenom sam postala otporna na bol. Počela sam svakodnevno u svojoj sobi preskakakti uže ili vijaču i tako održavati balans između psihe i fizičkog izgleda.

Kada sam napunila 15 godina, tražio je da idem da prodajem točeno pivo negde “Bogu iza nogu”. Izletela sam iz sobe i pred njegovom mamom rekla:” kako vas nije sramota, mesečno dobijate 800€, a ja da idem da prodajem pivo? Da ne biste još da me u belo roblje prodate?!” Tada je njegova ogromna mama skočila i napala na njega. Izvlačilo me je to što sam imala hrvatski pasoš i što sam za vreme ferija išla na 3 meseca kod mame. Tamo smo o svemu pričale i ja sam joj rekla da mora nešto poduzeti inače ću se ubiti. Na kraju, njegova mama je obolela od raka, on je insistirao da je ja prevrćem i presvlačim iako je ona imala blizu 100 kg a ja svega 55kg. Kada je moja mama nazvala da joj kaže da će joj platiti medicinsku sestru za to, ona je digla frku.

Prošla je moja matura, dođe i moj rođendan. On je otišao u drugi grad, navodno poslom iako je teški neradnik, a ja sam ukrala moje i mamine dokumente iz njegove sobe. Držao ih je u jednoj rupi na dnu ormana, u nekom malom kovčegu. Spakovala se i otišla uz reči da se udajem. Ne bih dalje da dužim, bilo je posle pretnji, proganjanja i svašta nešto.

Istina je da se nisam udala i nabavila sam si nakon par dana dugooooooo željenog psa, našla garsonjeru… i od tada sam tražila izlaz iz te države. Danas smo mama, pas i ja zajedno daleko 1200 i kusur km od tog monstruma. Mama se tek pre dve godine uspela sudski rastaviti od njega.

Drage devojčice, moje misli su uz vas. Iako sam ateista, od onog jednog jedinog što je na Nebu tražim samo da vas spoji sa vašom mamom. Da prekine tu agoniju, tu mukotrpnu borbu i da vam umesto suza, tuge i patnje napokon nabaci osmehe na vaša mila lica.

Moja jedina životna želja je bila da budem sa mojom mamom. Ta želja mi je pomogla da nastavim sa svakodnevnim aktivnostima kada mi je bilo najteže. Ja znam i ja vas razumem, kako je to kada se morate praviti da je sve ok, da ste sretne, a u sebi plačete i vrištite. Ja znam kako je to kada te drugi izdaju, a nude ti pomoć. Ja znam kako se osećate kada dobijete jedan tračak nade od drugih, a oni jedva dočekaju da zabiju nož u leđa. I to detetu!!

Budite svoje, budite jedna uz drugu, volite se i ne dozvolite da vas iko ikada od rodbine posvađa i rastavi. Nemojte da izgubite nadu nikada! Budite uporne, ne morate biti odlikašice, jer trebate čuvati psihu za mnogo teže borbe.

Nemojte dopustiti da neko usadi mržnju prema vašoj majci. Volite druge ljude. Nije važno ko su, šta su, odakle su, nije važna ni religija ni boja kože. Važna je duša. Bavite se nečim, bar neki hobi da imate. Volite svako živo biće na Zemlji, ali ne verujte svakome!

Uvidećete da su životinje veći prijatelji čoveku nego čovek čoveku! Ne dozvolite da vas iko ikada natera na nešto što ne želite. Pogotovo kad budete bile prave cure. Ne mrzite sve muškarce jer nisu svi isti.

Zapamtite, ljubav nije ljubav ako je nasilna. Nevažno od koga dolazi i kakvog je oblika. Ljubav je kada neko nekoga voli, ali ga pusti da ide svojim putem, ne zadržava ga jer mu je najbitnija sreća od te voljene osobe.

Ni vaš otac ni moj nisu voleli naše mame! Da jesu ne bi im gadosti radili. Vaš otac ne voli vas, kao ni moj mene! Jer da oni vole nas, njihovu decu, nikada ne bi uradili to što jesu – ne bi nas razdvojili od majki!

Moja priča se razlikuje od vaše, ali zajedničko nam je što su nas razdvajali od žena koje su nas rodile.

Nadam se da nećete podleći pod tuđe uticaje. Da nećete upasti u loše društvo. Ako sam ja sama 12 godina planirala beg od oca i uspela, uspet ćete i vas dve. Ako iza vašeg oca stoje Legionari, verujte mi, i iza mog oca su stajali isto govnari, pa nisu uspeli da pobede ljubav između kćerke i majke! Ljubav između vas dve i vaše majke ni za 100 života ne može niko uništiti!

Mi vas čekamo, a ko čeka taj dočeka! Ljubim vas i mnogo mislim na vaš dve, budite jake i složne!

P.S. Imaćete traume, to je neizbežno. Dolaziće vam dani kada ćete želeti biti same sa sobom, plakat ćete za svaku sitnicu. Ne brinite se, i to je ok, i to je neizbežno. Ne držite ništa u sebi, izbacujte to iz sebe, a tada će uz vas biti najhrabrija i najnežnija žena na svetu – vaša majka!”

Zahvaljujemo se mladoj djevojci, u ime djevojčica i majke Sanje, na iznošenju ovih gorkih detalja iz svog života. Nadamo se da će im ovo iskustvo pomoći u savladavanju vlastitih teškoća. kao i spoznaja da uvijek postoji izlaz, a jedini put je put povjerenja i ljubavi.

Nevena ❤ Milena ❤

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

Zašto institucije u BiH odugovlače i ne rade svoj posao?

 

Stanimir Ilić, otac djevojčica Nevene i Milene, je već 2013.-te osuđen na uvjetnu kaznu u trajanju od godine dana zbog onemogućavanja kontakta djece s majkom, točnije, zbog Krivičnog djela oduzimanja djeteta ili maloljetnika. To znači, ako bi ponovio to djelo, čekala bi ga zatvorska kazna. Čim je to rješenje stupilo na snagu, on je djevojčice oteo i odveo ih u Francusku. Ovime je direktno prekršio uvjetnu kaznu te je stekao uvjete za zatvorsku kaznu.

E sada, da bi se potvrdilo ponavljanje krivičnog djela, ono se treba se dokazati, a ne može se dokazati, dok Centar za socijalni rad Doboj ne napravi IZVRŠENJE i ne napravi zabilješke da djece NEMA i da se postojeće Rješenje o viđanju NE POŠTUJE. Na osnovu tih zabilješki se podnosi Prijava Tužilaštvu, a Centar za socijalni rad Doboj naravno nije napravio taj izvještaj. Još gore, Tužilaštvo Doboj, po vlastitoj izjavi, vodi istragu već dvije godine, o tome je li otac počinio Krivično djelo Oduzimanja djeteta ili maloljetnika. Da bi Tužilaštvo imalo čvrst i istini odgovarajući dokaz, potreban je Izvještaj i svjedočenje Centra za socijalni rad.

Odmah nakon što su djeca oteta, majka Sanja je obilazila institucije tražeći svoju djecu, davala je izjave policiji u Doboju, a slučaj je proslijeđen Tužilaštvu Doboj. Još 20.05. 2013. podnijela je pritužbu Uredu disciplinskog Tužioca, u vezi predmeta Nestanka Milene i Nevene, žaleći se na neopravdano odugovlačenje predmeta od strane Tužilaštva Doboj.

I evo, 29. 04. 2015., nakon čak dvije godine, majka Sanja je dobila obavijest od strane Disciplinskog Tužioca, da je njena pritužba NEOSNOVANA, i da nema osnova za pokretanje disciplinske odgovornosti postupajućeg Tužioca.

tužilaštvo

Apsurdi:
– NAKON DVIJE GODINE je tek odgovoreno na njenu pritužbu, a u dopisu piše da NEMA ODUGOVLAČENJA!
– Tužilaštvo u međuvremenu nije napravilo apsolutno ništa vezano uz ovaj slučaj, izjavljuju: “vodi se istraga jer postoji sumnja da je otac izvršio Krivično djelo Oduzimanje maloljetnog lica” i to je sve!
– Centar za socijalni rad NIJE NAPRAVIO zabilješku da djece nema, već dvije godine!

Djevojčice i majka Sanja nisu u mogućnosti stupiti u kontakt već 26 mjeseci, zbog čega? Zato što otac ne dozvoljava? Ne, nego zbog nepoštivanja zakona i procedura svih institucija upletenih u ovaj slučaj. A zašto je to tako? Kome je u interesu da sve padne u zaborav? Onima koji su ODGOVORNI za sve propuste u svojim postupanjima, njima je u interesu da ne priznaju svoje greške. No, postoji i sud iznad suda, a mi idemo do kraja i svi koji su direktno i indirektno sudjelovali u ovom zločinu će odgovarati. Svi do jednog!

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena