Istinita ispovijest djeteta – žrtve roditeljske otmice

 

Najgori zločin je zločin prema djeci u bilo kojem obliku, a od njih je možda najgori onaj koji počine roditelji prema djeci, jer su roditelji prvi oni koji bi trebali zaštititi svoju djecu i ne nauditi im ničime. Roditeljske otmice zbog osvete drugom roditelju spadaju u sam vrh zlodjela koja jedan roditelj može napraviti svojem djetetu.

Na ovim ćemo stranicama iznositi istinite ispovijesti djece koja su proživjela ovakve nemile događaje kako bi pokušali podignuti svijest ljudi i kako bi utjecali na javnost da se pokrene pritisak na institucije koje su u većini slučajeva vrlo spore u reagiranju. Nešto se mora promijeniti, djecu moramo zaštititi, nitko nije vrijedan dječjih suza i boli!

Ovo je istinita priča jedne djevojčice, Rachel, koju je otac oteo kada je imala 4 godine i odveo od majke koja je nakon razvoda dobila starateljstvo. Ona priča kako dugo nije shvaćala zašto mama nije s njima, a o tome se počela pitati ozbiljnije kada je napunila 10 godina i kada su je počele zanimati stvari o kojima djevojčice te dobi pričaju s majkom. Njena majka je pokušavala stupiti s njom u kontakt, ali nije mogla iz Amerike doći na Filipine po nju jer je dobila upozorenje da će je ubiti. Otac se osigurao da bude tako i djevojčicu su čuvali tjelohranitelji.

Jednom je naišla, kada oca nije bilo kod kuće, na jedno pismo za nju i unutra je bio mamin broj. Djevojčica je nazvala i rekla – mama? Mama je zaplakala i u to je ušao otac pa je brzo poklopila. Uskoro su počela i fizička maltretiranja, otac ju je kažnjavao i tukao, ponekad nije ni mogla sjediti na stolici od bolova.

S 13 godina je uspjela stupiti s majkom u kontakt, preko tražilica je uspjela naći njezinu mail adresu, otac je to saznao, no nije reagirao. Ona danas misli da se otac zapravo plašio.

Jednog dana se odlučila na bijeg, morala je od svog mjesta doći do američke ambasade i ponijela je samo osobnu iskaznicu. U ambasadi su joj odmah pomogli i pozvali su majku, koja ju je u Americi dočekala na aerodromu. Susret je bio nevjerojatan, sjeća se jako puno suza….

Rachel danas ima 23 godine, i kaže da još uvijek uspostavlja odnos s majkom, dodaje da je to težak proces, ali da nastoje zajedno to izgraditi. Za oca kaže da se još uvijek zna probuditi usred noći vrišteći od straha zbog svega što se dogodilo, ali da je tješi činjenica da otac ne smije kročiti na tlo Amerike jer bi zbog otmice završio u zatvoru, i to joj je najveća utjeha.
Kaže da je ocu oprostila, da nije imala snage za to, ali da je uspjela samo zbog svoje vjere koja joj to nalaže.

Na pitanje kako se osjeća nakon svega kaže da ne zna što da odgovori – da boluje od PTSP-a, i da se stalno propitkuje u vezi samopoštovanja. Radi na mnogo svojih problema no ističe da je zbog ovoga što je proživjela sigurno postala bolja osoba, uvijek stane na stranu potlačenih i ne podnosi zlostavljanje bilo koje vrste. Jednostavno, bila je prisiljena postati zrela osoba prije svog vremena.

Roditeljske otmice su jako učestala pojava i način na koji pojedini roditelji, poput Stanimira Ilića, oca Nevene i Milene, nezrelo rješavaju svoje frustracije preko djece. Zbog ovoga ispaštaju najviše djeca i sve to ostavlja trajne posljedice na njihovu psihu. Nadajmo se da će djevojčice Nevena i Milena biti dovoljno jake da izdrže sve ovo i da će uspješno izrasti u zdrave osobe, a u tome će im sigurno pomoći kontakt s majkom koji će, prije ili kasnije, uspostaviti.

Za Milenu i Nevenu i njihova prava ❤ ❤

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

 

Oglasi