Kako je majka Sanja uspjela vidjeti jednu kćerku – Nevenu

 

Mnogi su se nadali, ali gotovo nitko nije očekivao da će majka Sanja Sukara, nakon 27 mjeseci, uspjeti vidjeti svoje djevojčice – Nevenu i Milenu. I gotovo da nije, jer je tako otac nastojao svim silama, kao i sve ove godine. Iznimno je važno znati, da to što je uspjela vidjeti Nevenu na pet minuta nije ništa išlo na silu, ni preko veze, jer Sanja nema zabranu kontakta s djecom, nije joj oduzeto roditeljsko pravo i k tome ima potpuno zakonsko pravo da viđa svoju djecu usprkos svemu suprotnome kako otac stalno navodi. Zašto ih ne može viđati prema rješenju koje ima je druga priča, koja nam je svima poznata, no uskoro će se u Francuskoj donijeti presuda o uvjetima viđanja djevojčica s majkom i mi očekujemo da će sud odlučiti u najboljem interesu djece, a također očekujemo da će država Francuska učiniti sve da otac ispoštuje tu presudu. Kako će biti, vidjet ćemo, a do tada, majka Sanja svojim riječima opisuje kako je uspjela vidjeti jednu od djevojčica – Nevenu:

“U ovoj mojoj borbi za djecu, koja traje DUGO, evo SEDMA godina, postoje – JA, DJECA, BIVŠI, moja EKIPA, suprotna ekipa, aktivni učesnici, pasivni učesnici, nijemi posmatrači i glasna publika, te institucije.

Postoje oni koji su od početka upoznati s pričom, koja traje od 2003., a to su članovi BK – foruma o psima. Za one, koji su se tek uključili i koji misle da je ova, NA ŽALOST, borba, počela s TV emisijama, da napomenem – razvod je pokrenut 2009., oficijelno završen 2011., problemi s održavanjem kontakta od početka razvoda do dan danas traju. Znači, nije taj problem od jučer.

Bivši je NESTAO s djecom krajem marta 2013., a traganje za adresom preko Ministarstava BiH i Francuske je trajalo čak dvije godine! Tako je došlo do potvrde adrese u Tarbesu i do prvog ročista u martu 2015. Znači, od nestanka djece, do prvog ročišta u Francuskoj, proteklo je dvije godine i EKIPA je učinila da do tog ročišta dođe. Nakon ročišta u martu 2015., pred Sudom u Tarbesu, dva puta je prolongirana objava nove Presude o kontaktu i viđanju, da bi se novo ročište zakazalo sada 23. juna 2015. ponovo pred Sudom Tarbes. Po riječima sutkinje, Presuda se očekuje 20. jula 2015.

Ja djecu NISAM vidjela ni čula, nijednu, preko 27 mjeseci, znaci od 26. marta 2013. do 29. juna 2015, kada sam na 5 minuta vidjela Nevenu u školi u Tarbesu. Milenu NISAM vidjela ni čula još uvijek. Milena je školu završila sedmicu dana ranije i dva zadnja dana nije dolazila u školu, s opravdanjem oca da im dolazi tetka iz BiH sa svoje dvije kćerke, pa da zato neće dolaziti u školu. U četvrtak 25. juna 2015., prije podne, sam otišla u Neveninu skolu, da vidim dijete, jer MENI KONTAKT S DJECOM NIJE ZABRANJEN, KAKO JE OTAC NAVEO SVIMA, I IMAM POTPUNO ZAKONSKO PRAVO DA VIDIM SVOJU DJECU, ali mi direktor škole nije dozvolio da vidim dijete taj četvrtak prije podne. Rekla sam da pozove advokata (dala broj) i advokat je potvrdio ono što sam i ja rekla. No, četvrtak poslijepodne, kada sam pozvala direktora škole, otac nije doveo Nevenu u školu. Sutradan, petak, također nije doveo Nevenu u školu. Gubila sam nadu da ću uspjeti vidjeti ijednu kćerku za vrijeme svog drugog boravka u Tarbesu. Otac djece uporno hoće da me dovede u situaciju da ja krijem da viđam svoju djecu i da to sakrivam. NEĆU DA SAKRIVAM SVOJ KONTAKT SA SVOJOM DJECOM, JER JA NA TO IMAM ZAKONSKO PRAVO! Bilo bi pametnije da otac djece prestane vršiti NASILJE time što prisiljava i djecu i mene da živimo u strahu od njega i njegovih reakcija – “jer će otac da se ljuti ako djeca vide majku ili majka djecu”…

Ponedjeljak ujutro, kad sam trebala da sjednem u voz za Paris, ponovo sam otišla u školu. Pokucala, pozdravila direktora i pitala da li je Nevena u školi. Rekao je ‘ne znam, ali i ako jeste, neću moći da vam omogućim da je vidite. Upitala sam – ‘zašto? Ja imam potpuno zakonsko pravo da vidim svoje dijete.’ Rekao je ‘sačekajte’ i izašao iz kancelarije. Sjedila sam u toj kancelariji, gledajući u pod, plašeći se da podignem pogled, slušajući korake koji se udaljavaju, a zatim duple korake koji se približavaju. I dalje nisam smogla hrabrost da podignem pogled i pogledam kroz prozor, koji je bio iza mojih leđa. Otvorila su se vrata kancelarije, ja sam i dalje sjedila na stolici i gledala u pod, a onda ugledala vrh roze patika u svom vidokrugu. Podigla sam pogled i vidjela VELIKU djevojčicu ispred sebe – NEVENU. Nevena je vrisnula ‘MAMA!!!!’, zatrkala se meni, i sjela mi u krilo, a ja sam govorila ‘mila moja, mila moja, mama te mnogo poželjela’. Direktor je valjda bio stalno tu ispred nas, pojma nemam, ja sam zaboravila sve oko sebe kad sam vidjela Nevenu. Ona je držala moju glavu u svojim rukama i samo me ljubila i govorila ‘volim te, volim te’. Suze su mi same krenule, a onda sam shvatila da će i Nevena početi da plače, pa sam progutala svu bol koja se miješala sa srećom i počela sam da se smijem i gutam suze, u isto vrijeme sam se i smijala i plakala i nastavila ponavljati ‘mila moja, mama te mnogo poželjela, volim te puno’. U jednom momentu pogledah Nevenu i upitah je ‘razumiješ li me?‘, a Nevena mi je odgovorila s primjetnim francuskim naglasakom ‘razumijem, ali slabo pričam’. Pomislila sam – pa on hoće da djeca potpuno zaborave MATERNJI JEZIK’. No i to progutah, pa kažem ‘nema veze, bitno je da me razumiješ, mama će pričati’. Nevena se nasmijala, i nastavila da me ljubi. Sjetila sam se izjava na Sudu od strane oca i njegovog advokata ‘djeca ne žele da vide majku, majka teroriše djecu, djeca se plaše majke’, izvadih telefon iz torbe i zamolim direktora da napravi dvije slike. Treću sliku Nevene sam napravila ja.

Nisam mnogo pitala Nevenu, nazvala sam mamu (Neveninu baku, koja ima 82 godine), a u isto vrijeme sam se plašila da mama ne bude imala posljedice od tolikog uzbuđenja. Upitala sam je za Milenu, a direktor je rekao da je vrijeme da se vrati u razred. Rekla sam joj da prenese i Mileni da je mnogo volim, da ce mama doći i da će sve brzo da se normalizuje, da se vole njih dvije i da se ne plaši. Da će sve biti u redu i da nema razloga da se plaši. Samo me je gledala i ljubila me. Ispratila sam je ispred vrata, ponovo poljubila i rekla ‘je t’aime infiniment‘. Uzvratila mi je ‘moi aussi’.

Direktor je stajao na stepenicama. Rekla sam mu ‘merci’. Uzvratio mi je ‘da će morati ocu reći da sam dolazila’. Ja sam rekla ‘naravno da ćete mu reći, i treba da zna i otac i svi, jer ja ne činim ništa protiv zakona’. Dodao je ‘otac neće biti zadovoljan kad čuje da ste bili ovde’. Nisam se mogla suzdržati, nego sam uzvratila prosto briga me’. Jos jednom sam rekla ‘hvala vam, i pazite to dijete’.

Ma koliko pobjedonosno izgledao ovaj susret od nekoliko minuta, između mene, kao majke i moje kćerke Nevene, nakon 27 mjeseci, pravno gledano – NIŠTA nije postignuto. Zašto? Jer se prava djece na kontakt i viđanje s majkom, još uvijek ne ostvaruju i jer još uvijek postoji ono – otac će da se ljuti.”

Očekujemo presudu koja će biti u najboljem interesu djece, također očekujemo da će se institucije pobrinuti da otac ispoštuje presudu, da će učiniti sve da se kontakti djevojčica s majkom održavaju prema donosenoj presudi.

A mi? Mi idemo dalje, ovo je tek jedna stepenica u nizu, iznimno velika jer je do djece konačno došla istina, ali tu nije kraj, ni blizu. Prava ove djece i prava ove majke su grubo pogažena, i na žalost, ovo nije jedini slučaj. Mnogi koji su u ovoj situaciji, bilo očevi ili majke – jednostavno odustanu, jer je strašno teško sam se boriti protiv ne učinkovitog sustava i vrlo je malo onih koji će znati dati pravi savjet – gdje, kako i kamo. Zato i pišemo sve ovo, ne samo zato što se istina o kršenju prava ove djece treba čuti nego zato da pomognemo i drugima u ovakvim situacijama. Nastojimo učiniti ovaj problem javnim kako bi mjerodavne institucije uvidjele svoje propuste i donijele zakone koji će štiti pravo djece na kontakt s oba roditelja. Stoga, hvala svima vama koji na bilo koji način doprinosite ovim promjenama! Hvala u ime sve djece!

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

Oglasi