Drugi susret s djevojčicama u Tarbesu

 

Majka Sanja je po drugi puta prešla preko 4000 kilometara u oba smjera kako bi provela dva sata s djevojčicama Nevenom i Milenom. I da se razumijemo, da je potrebno i 40 000 kilometara, za samo jednu minutu zagrljaja, majka Sanja bi i to prešla. Ne postoje prepreke, ni financijske, ni vremenske ni kilometarske niti bilo koje, koje bi je spriječile u tome, iako se otac djevojčica i dalje trudi da i ta dva sata kontakta ospori i onemogući, kao što je radio i do sada. 

Otac dakle i dalje radi suprotno interesu djevojčica, no zanimljivo, zbog tog svog silnog zalaganja da dokaže kako je on stalno ugrožen i da Sanja dolazi samo da bi ih otela, Nevena i Milena su sada pod pažnjom Centra za socijalni rad, te je imenovana socijalna radnica koja prati čitavu ovu situaciju i koja će paziti da se djevojčice ne dovode u konfliktne situacije. Izuzetno nam je drago zbog ovakvog razvoja događaja, da će netko tko nije pristran obratiti pažnju na njih dvije i na situaciju u koju su dovedene. Također, nadamo se da će Centar za socijalni rad prepoznati želju djevojčica i za ostalim oblicima kontakta sa svojom majkom, te da će njihove želje uvažiti, te omogućiti.

Kako je protekao ovaj susret, majka Sanja opisuje svojim riječima:

Evo prošla je nedelja dana od kada sam bila u Francuskoj, da provedem s djecom 2h, mjesečno, po odluci francuskog suda. Prvo viđanje je bilo 21.11.2015, evo drugo sam uspjela uraditi 6.2.2016., pa sam se dovoljno oporavila, da napišem ponešto o tome. Za neupućene, djecu je otac odveo iz BiH 29.3.2013, bez ikakve najave meni kao majci (poslije sam saznala da je razlog naveo ‘zbog prijetnji majke i njene okoline, prema ocu’ – mada još nisam uspjela da dođem do dokaza koji su priloženi za to, ali doći će i to na red, valjda nekad). Trebalo mi je 18 mjeseci da nađem adresu gdje su, da počnem sudski proces za ponovno viđanje, a 24 mjeseca da dobijem informaciju ‘gospođo, vaše dijete je dobro’ (znači, da 24 mjeseca nisam znala jesu li žive uopšte), 24 mjeseca da počnem sudski proces u Francuskoj za ponovno viđjanje. Nakon 32 mjeseca razdvojenosti mene i djece, uspjele smo se vidjeti na 2h u mjesecu novembru 2015. I sada u februaru ponovo na 2h. Decembar i januar nisam mogla da se organizujem, zbog finansija, jer svaki taj put prema Tarbes-u, koji je preko 2600km daleko, mnogo košta, a otac ne dozvoljava nikakav drugi kontakt.

Prvi susret nam je nekako prošao u šoku. Kao da nismo vjerovale ni ja, ni one, da smo napokon uspjele da se ponovo nađemo i vidimo. Drugi susret je prošao malo opuštenije, ali generalno, djeca su istraumirane, uplašene, nisu opuštene i nisu spontane. Očigledno je da žive u jednom okruženju koje nije iskreno, koje nije opušteno, u kojem nema iskrenosti i okruženju u kojem se svaka riječ mora izvagati. Svi me pitaju ‘jesu li zdrave?’. Da, djeca djeluju zdrave fizički, ali kako sam govorila ranije, evo ponovit ću po ko zna koji put – ta djeca će posljedice ovog iživljavanja oca osjetiti poslije. Otac je prema šestoj deceniji života, njega izgleda nije briga da li će one zdrave fizički i psihički uopšte doći do šeste decenije života. A tek su zakoračile u život. Sa svojih 11 i nepunih 13 godina, više od pola života prolaze kroz agoniju iskorištavanja u svrhu osvete prema majci, od strane oca. I do kada će to trajati? Dok ne odrastu? A koje će posljedice biti i ko će odgovarati za te posljedice?

Nakon svega napisanog, kao zaključak – ja nikada nisam prijetila njihovom ocu, a nije ni moja porodica i prijatelji. Pa nismo mi ON i kompanjoni mu, da lažemo, da prijetimo i kidnapujemo djecu, a onda se krijemo iza djece i nanosimo zlo svima koji ne misle kao mi. Ja, majka, moja porodica i prijatelji, svi mi, djecu volimo beskrajno i NIKO od nas im nije, niti bi uradio ono što im je uradio otac, a to je da ih je kidnapovao i od vlastite majke odvojio i sada radi sve da ukine i tih 2h mjesečno, dozvoljenih od strane francuskog suda. Mi se borimo za prava djece i prava mene kao majke, koje su određene ZAKONOM i konvencijama. I ne lažemo, nego sve transparentno pišemo i iznosimo.
Institucije treba da su iznad pojedinca, zato postoje i ovu situaciju mogu da riješe jedino institucije. I treba da je riješe.

Milena, Nevena, mama vas beskrajno voli i pokušat će da se što bolje organizuje da i u martu dođe da vas vidi. A NIJE normalno da nam ne dozvoljavaju kontakt, niti da se mi viđamo 2h mjesečno kao sada, bez kontakta telefonom, mailom, skypeom….. Najnormalnija stvar je da djeca imaju komunikaciju sa svojim roditeljima kada požele. Voli vas mama ❤ ❤ ❤

Svi mi, majka Sanja, njena obitelj i prijatelji, svi se nadamo da će se ove djevojčice, koje nisu ni krive ni dužne, ubrzo početi voditi sasvim normalan život kao što ga imaju sva druga djeca. Da će se poštivati njihovo pravo na neometane kontakte u bilo kojem obliku, s majkom i obitelji s majčine strane, da će se uvažavati njihova sva prava, želje i potrebe te da će im sve to institucije omogućiti, kako je i propisano zakonima i konvencijama.

Važno je naglasiti da će iznad svega toga, bez obzira na sve postupke i donesene presude UVIJEK postojati obostrana ljubav između Nevene, Milene i majke Sanje, koju nikada nitko neće moći osporiti niti onemogućiti.

Nevena i Milena, svi vas volimo! ❤ ❤

Facebook stranica: Traže se djevojčice Nevena i Milena Ilić – Sukara
Twitter: NevenaiMilena
Google+: Nevena Milena

 

Oglasi