Psihološki pristup Karen Woodall – Izgubljene godine

 

Otuđenje je okrutno iskustvo, zato što odvaja dijete ili mladu osobu od mogućnosti da bude uključena u sve aspekte ljudi koji ju vole, da bi mogla naučiti prihvaćati da ljudi mogu činiti i dobre i loše stvari. Ono uzrokuje da djeca i mladi usvajaju obrambene mehanizme prekidanja odnosa ili bijega, izbjegavanja sukoba i povećanog osjećaja da su jedini u pravu na krivom mjestu i u krivo vrijeme. U mozgu djeteta ne dolazi do kritične aktivnosti neurona i sinapsi, te je izgubljena prilika za izgradnju vještina rješavanja problema, zauzimanja vlastitog stajališta i snažnog osjećaja sebe. Lažno “ja” koje izranja tijekom izgubljenih godina dok je dijete otuđeno, jest poput duha, krhko i nestabilno, takva ličnost prekriva strahove i anksioznost te stvara osjećaj vlastitog “ja”, koje je istodobno i prenapuhano i u raspadu. Ono što se događa s djecom i mladima gurnutim u otuđenost, jest da gube puno više od samog odnosa s nekad voljenim roditeljem. Zato je prevencija ovog problema tako nužna – te izgubljene godine uzimaju djeci više od roditeljske ljubavi, one uzimaju djetetu priliku da izgradi normalan i siguran osjećaj sebe.

Radim s djecom koja se otuđuju, koja su otuđena i koja se bore da bi se oporavila od otuđenja. Srećem ih u svom radu gotovo svakodnevno, i shvaćam da je to što proživljavaju složena trauma koja je duboko skrivena od vanjskog svijeta. Zaista je toliko dobro skrivena da često ni sama djeca ne znaju da je prisutna, i često će sama, i meni i svima koji upitaju, reći da su dobro i zahvaliti se jer ne trebaju pomoć, osim da im treba pomoć da bi uklonili cilj svoje mržnje iz svog života. Rad u takvim uvjetima je protiv logike, protiv svega što smo naučili u našem društvu te protiv onoga što mislimo o djeci. Djetetova odluka da izbriše roditelja iz svojeg života, često se prihvaća s pretpostavkom da je taj roditelj zasigurno učinio nešto loše, ili da dijete treba biti zaštićeno od sukoba. Kada bismo samo znali na što osuđujemo djecu kada dopuštamo da se to događa, puno bi nas više radilo više, trudili bismo se duže i tražilo kreativnije načine da sačuvamo vezu između djeteta i roditelja kojeg su “odabrala” izbrisati iz svog života.

Sve je više dokaza o temeljnim problemima koji nastaju kao rezultat odbacivanja jednog roditelja i prepuštanja djeci da nose teret koji raste s njihovim odrastanjem. Djeca kojoj je dopušteno da odbace roditelja i da se prave kao da više ne postoji, nikada ne nauče mnoge vještine koje su nužne u životu kako bi mogla uspješno upravljati svijetom svojih odnosa. Djeca koja su otuđena odrastaju u uvjerenju kako je njihovo viđenje svijeta jedina istinska stvarnost, te da je izbjegavanje ljudi koji ne dijele njihovo viđenje normalan način ponašanja. Kako mladi ljudi odrastaju, godine izgubljenog odnosa s roditeljem čine da nemaju priliku naučiti da su roditelji oni koji postavljaju granice, te propuštaju priliku normalno reagirati na razlike koje se s vremenom pojavljuju između njih i njihovih roditelja na putu odrastanja. To je razlog zašto se otuđena djeca na kraju bore sama sa sobom. Vitalne su veze, koje stvaraju priliku za zdrav razvoj mozga, što im omogućuje stjecanje zdravih vještina i sposobnosti za upravljanje odnosima, odstranjene iz njihova života. Kada bi samo oni koji rade s obiteljima u ovakvim situacijama znali opseg štete koja se nanosi djetetu kada se podržava njegova/njezina odluka da odbaci roditelja nakon razvoda.

Oporavak od otuđenja odnosi se na sposobnosti učenja da se ljudi mogu ponašati na načine koji su dobri i koji su loši, te da ta ponašanja ne moraju potaknuti obrambene mehanizme poput uvjerenja da loše ponašanje znači da je osoba potpuno loša u svemu. Postići to jest izniman zadatak ako je mozak osobe ograničen korištenjem splitinga kao mehanizma suočavanja. Postoje dokazi da ljudi s poremećajima ličnosti nemaju dobro razvijen korpus kalozum. To je most koji povezuje dvije hemisfere mozga. Sastoji se od velikog broja veza koje omogućuju komunikaciju između dvije strane mozga. Dobro razvijeni most pomaže uravnoteženom korištenju mozga. Međutim se iz znanstvenih i stručnih radova vidi da je u ljudi s graničnim poremećajem ličnosti korpus kalozum slabije razvijen, kao što je to i u visoko konfliktnih ličnosti, kojima nedostaju vještine za upravljanje odnosima i viđenje tuđih stajališta.

Svi ovi dokazi nama u Family Separation Clinic pokazuju da će ponašanja koja vidimo u djece i mladih koji pokušavaju odbaciti roditelja ili se opiru kontaktu s njim/njom nakon razvoda, ako ih u tomu podržavamo, rezultirati dugoročnim problemima za tu djecu. Te probleme neće biti jednostavno riješiti, jer godine izgubljenog odnosa s roditeljem i odlučnost djeteta da koristi štetne mehanizme suočavanja, vode do trajnog nedostatka u dječjim sposobnostima postizanja pozitivnog i zdravog funkcioniranja mozga. Srećom, znamo za plastičnost mozga i njegovu sposobnost rasta i promjene. To znači da, iako izgubljene godine nikad ne mogu biti nadoknađene, ipak postoji mogućnost popravka i oporavka ako mladoj osobi omogućimo da razriješi splitting koji sprječava ponovno uspostavljanje odnosa s izgubljenom voljenom osobom.

Godine kojih nema, znanje kojeg nema, izgubljene prilike da se spriječi šteta koja se djeci nanosi tijekom kritičnih godina njihova života. Nije li vrijeme da netko uoči da jaz koji nastaje među roditeljima nakon razvoda čini da se djeca suočavaju s nečim puno većim od sukoba među roditeljima?

Izvor: Karen Woodall na hrvatskom – izgubljene godine

Tekstovi u originalu su autorski rad Karen Woodal, kliničke psihologinje koja se bavi tretmanom djece i obitelji pogođenih otuđenjem djeteta od roditelja, voditeljice “Family Separation Clinic” u Londonu.
Materijali su obrađeni od strane Udruge Dijete Razvod – udruge za zaštitu interesa djece za vrijeme i nakon razvoda, te se prenose uz njihovu dozvolu.

Oglasi